MOTOVUN, tal. Montona, općinsko središte i slikoviti srednjovjekovni grad nastao na stožastom brdu zaravnatog platoa s tradicijom urbanih linja još od vremena protohistorijske gradine. Naseljen također u antici barem od kraja 2. na 3. st. Iz tog doba potječu natpisi izloženi uz venecijansku heraldiku i leonidiku nutarnjeg plašta prizemlja renesansne kule.

Među nalazima antičke topografije bitno je navesti, kako iz posjeda rimske senatorske obitelji Sissena blizu Motovuna potječe natpis koji potvrđuje da je veliki vlasnik centra za proizvodnju istarskog maslinovog ulja kod Lorona i Červara na obali što se izvozio diljem Carstva, svoje posjede imao u okolici Motovuna, gdje je vjerojetno crpio glinu za masovnu proizodnju amfora. Tijekom kasne antike imao je Motovun na mjestu sadašnje kasnorenesansne trobrodne župne crkve sv. Stjepana, još prostraniju starokršćansku baziliku. Zaravnati plato s kasnosrednjovjekovnim trgom, pod slikovitim bunarom što citira pet kula kao grb grada, ima prostrani srednjovjekovni recipijent cisterne.

        Zvonik s biforama, heraldikom i grifonskim izljevima je iz 13. st. s reparacijama, a tragovi pleterne skulpture na gotičkoj ulaznoj kuli, kao i na drugim zgradama, potvrđuje ranosrednjovjekovni život, kada se na Rižanskom saboru 804. godine spominje po prvi put u formi Montouna. Na pojedinim kasnosrednjovjekovnim i drugim kućama unutar zidina naziru se elementi i strukture ranijih gradnji. Nutarnji je najstariji plašt zidina djelomice čitljiv uz reparacije dobro sačuvanog ophoda što obiluje intervencijama raznih razdoblja i romaničkom dijelu podruma pretorske palače s kamenim lukovima do ulazne kule, uz čiji je položaj krajem 12. ili u 13. st. proširen prvobitni tijek fortifikacije. Na katovima pretorska palača još čuva zazidane bifore srpastih segmentnih lukova, te vitkih stupića čija izduženost nameće dataciju u duecento, a četvrtasti kapiteli u kraj 12. st., ili svakako predvenecijansko razdoblje.

        To je jedna od najvećih romaničkih palača u Istri i Hrvatskoj. Svojim smještajem romanički pretorium iz razdoblja Akvilejske patrijaršije i slobodne motovunske komune koja je bila vazal s dugom desetine porečkoj biskupiji, govori o postojanju suburbija već u tom razdoblju. Tako potvrđuju i srednjovjekovni plaštovi zidova kuća u sjevernoj i južnoj ulici koje vode do srednjovjekovnog ulaza u grad (Piazza di Sotto), odnosno, prostor između barokne lođe s prekrasnim vidikom na Motvunsku šumu, nastale na srednjovjekovnoj kuli što je bila vezana uz zidine pograđa. Loža je zabilježena u vrelima 1331. godine, pod nazivom Lobia Maior. S obiju strana podgrađa s trećim ophodom zidina, nlaze se uglavnom novovjeka izgradnja renesansnog i baroknog razdoblja u predjelu Gradicijol i Borgo. Motovun je za bizantskog razdoblja obuhvaćao veliko područje s gotovo desetinom ukupnih poreznih davanja Istre u carsku blagajnu, a tijekom rimskog doba spadao je u porečki ager. M. je značajno sjedište domaćih plemičkih obitelji, među kojima su još iz predvenecijanskog razdoblja znane primjerice Barbo ili Polesini. Njihovi su posjedi uokolo Motovuna kao kod primjera crkve sv. Nikole pored Rakotula, obilježeni značajnim umjetničkim dosezima giotesknog zidnog slikarstva prošaranog glagoljskim, latinskim, dijalektalnim i drugim grafitima. Grad s nazubljenim kruništem zvonika i sansovineskno - paladijanskom crkvom sv. Stjepana dominira dolinom rijeke Mirne i tragovima Motovunske šume, čija prostranost u srednjovjekovnom razdoblju ukazuje na suženu mogućnost prisustva mora za plima ili drugačije iako za to postoje izgledi za ranija razdoblja, posebno gradinskog doba i antiku, kada je okolica Motovuna bila gusto naseljena. Geološki i pedološki nalazi potvrđuju tragove mora pod 4 metra naslaga bijele zemlje. U doba biskupa Tomasinija, Mirna je bila plovna samo do Bastije i Ponteportona, a novigradski biskup navodi potrebu da se za plovidbu uredi korito do Motovuna. Prepričavaju se u to vrijeme rezulati iskopa u obliku golemih navodno ljudskih kostura nađenih u neposrednoj okolici Motovuna, što je pogodovalo nastanak ili nove pučke redakcije predaja o divovima koji su sagradili istarske gradine. Posljedice toga su novovjeki mitovi, od kojih nekoji zabilježeni u umjetnosti, primjrice od G. d'Anunzia, Velog Jože - Vladimira Nazora i Titovog poklona Motovunu iz 1946. godine u obliku Nazorova portreta, kipara Vanje Radauša.

         Veli Jože nosi, naravno, Titovo ime, što nije zanemarivo u promjenama nakon rata i pokušajima trajnije uspostave nove vlasti u gradovima. Za značajni resurs Motovuske šume, borio se grad uglavnom s podrškom Venecije protiv susjednih knežijskih i drugih feudalnih posjeda, te gradskih uprava. To je strateško drvo bilo vema bitno za izradu venecijanske flote u arsenalima, koje je primjerice veliki Goethe žurio posjetiti da vidi izuzetan istarski hrast na kojem počiva slava Venecijanske Republike. Motovun je bogat kulturnopovijesnom baštinom. Uz spomenute objekte, to su hospicij nanovo sagrađen 1622., mnogobrojne crkve teritorija koji je povijesno pripadao motovunskom kaptolu. U župi postoji značajan arhiv s pergamenama od 11. st., bogatom zbirkom liturgijskog posuđa, te umjetninama poput kipova Sv. Stjepana i Sv. Lovre na glavnom oltaru župne crkve autora Francesca Bonazze iz Venecije isklesanih od kararskog mramora 1725. godine. Posljednja Večera u svetištu pripisuje se Stefanu Celestiju (prva pol. 17. st.), orgulje je izradio Gaetano Callido krajem 18. st., kada je također neoklasicist Giuseppe Bernardino Bisson izveo slike na stropu.

         Množinu kulturopovijesnih spomenika upotpunjuje Galerija suvremene umjetnosti smještena u povijesnoj renesansnoj komunalnoj kancelariji čiji je glavni prostor uz zbirku oružja na katu kule iz 16. st. uređen među zidinama kasne antike i romaničke pretorske palače. Zbirka umjetnina jedna je od značajnih u Istri s težištem na radovima priskrbljenih donacijama kasnih šezdesetih, odnosno Motovunskim susretima početkom sedamdesetih. Izložbena djelatnost uz prekide traje i danas, a 2004. je obnovljen stalni postav. Zastupljeni su umjetnici susjednih zemalja iz sastava bivše Jugoslavije i posebno profesora venecijanske akademije. Glavne grupe hrvatske umjetnosti od početka pedesetih, te naročito Novih tendencija i Marta posebno su bogate dobro odabranim radovima. Slavan hrvatski umjetnik Miroslav Šutej bravio je često u Motovunu do prerane smrti 2005. godine. Uz Gianpaola Polesinija koji se za prvog saziva istarskih sabora (1861.) borio za izgradnju tunela kroz Učku, a obitelj mu je porijeklom iz Motovuna, značajni su mještani bili Andrea Antico, renesansni kompozitor i jedan od prvih koji je koristio crtovlje i suvremeni način pisanja muzike kao izdavač. Nadalje tu je izumitelj brodskog vijka Josef Ressel, čiji je motiv propelera postao zaštitnim znakom međunarodnog Motovun filmskog festivala što se veoma uspješno organizira od 1999. godine.

        Čuveni je Motovunjanin Mario Andretti, legendarni automobilist i svijetski prvak u formuli 1. Lit.: P. Kandler, Notizie storiche di Montona, Trst 1875; L. Morteani, Storia di Montona, Trst 1895; A. Mohorovičić, Prikaz i osnovna analiza nekih istaknutih urbanističkih i arhitektonskih objekata na području sjeverozapadne Istre, Bulletin JA, 1954, 5-6, Zagreb 1954; A. Šonje, Crkvena arhitektura zapadne Istre, Zagreb - Pazin 1982.; I. Matejčić, Motovun, EHU I, Zagreb 1995.; M. Bartolić, I. Grah, Crkva u Istri, Pazin 1999.; D. Makavejev, Motovun film festival, Nacional, 18. 8. 1999.; I. Mirković, N. Žinić, I. Filmski festivali, Motovun 1999; R. Grlić, I. Mirković, N. Žinić, Motovun - Knjiga postanka, Zagreb 2003; M. Baldini, Galerija umjetnina "Pet kula" - stalni postav, Pazin 2004; Predavanja s znanstvenog skupa Motovun 804. - 2004., održan krajem godine u Motovunu (Klara Buršić Matijašić, Robert Matijašić, Mauricio Levak, Denis Visintin, Ivan Grah, Gaetano Benčić i drugi).


                                                                                                                                                                                                                                           Marino Baldini